<body> chanell. <body><div id="fb-root"></div><script type="text/javascript" src="//connect.facebook.net/hr_HR/all.js"></script><script type="text/javascript">FB.init({appId:'210555892318436',status:true,cookie:true,xfbml:true,oauth:true});</script>
  • Da/Ne

    Listopad 2009 (1)
    Rujan 2009 (1)
    Kolovoz 2009 (2)
    Srpanj 2009 (1)
    Lipanj 2009 (1)
    Svibanj 2009 (2)
    Travanj 2009 (1)
    Ožujak 2009 (1)
    Veljača 2009 (3)
    Siječanj 2009 (2)
    Prosinac 2008 (5)
    Studeni 2008 (2)
    Listopad 2008 (2)
    Rujan 2008 (2)
    Kolovoz 2008 (2)
    Srpanj 2008 (2)

    Dnevnik.hr
    Gol.hr
    Zadovoljna.hr
    OYO.hr
    NovaTV.hr
    DomaTV.hr
    Mojamini.tv


  • ~ this is the place were the adventure begins

    ~ nova avantura Chanell i B.B. koju ne trebate saznati ovdje vec u postevima
    ~ nema vrijedanja ostalih blogera i mene
    ~ najvise me vesele iskreni komentari

    “I feel like the whole world is mine, that I have everything, everything exept for you...”

    Chanell.

    Image and video hosting by TinyPic

    *Just me...

    Beatrix Calista Bell



    *Moja B.B.


    They.

    ~Nessa~

    ~Nioren~

    ~Nicolette~

    ~Gia~

    ~May~

    ~Ema~

    ~Starz~

    ~Alex~


    Hvala. :)

    *Ponajprije, htjela bih zahvaliti blog.hr što uopće postoji i što mi je omogućio sve ovo.

    *Zatim zahvaljujem
    Njemu <3
    Nadji
    Nikolini
    Aleksandri
    Ružici.
    Zahvaljujem njima jer su uvijek tu, kada god ih zatrebam, kada god mi je teško i kada mi je potreban netko da me nasmije i oraspoloži.

    *Nisam osoba kojoj je glazba sve na svijetu, ali i ona je uvelike doprinjela nastanku i razvitku ove priče. :)

    *Zatim zahvaljujem sebi... Jer sam se ipak odlučila na ovaj pothvat prije dvije godine i ne zažalila.

    *I na kraju hvala Chanell, jer je ipak Chanell.


    Copyright xD

    Priča je moja.
    Mašta je moja.
    Volja je moja.
    Želja je moja.
    Sve je ovo ovdje moje.






    ponedjeljak, 19.10.2009.
    27.

    Za Tebe. Volim te.


    Chanell se umorno zavali na mekani krevet i utone među jastuke koji su isticali njezin krevet od ostalih. Legne na trbuh i zagrli njoj najdraži veliki, prljavo crveni jastuk. Tu grdosiju od jastuka dobila je za trinaesti rođendan od bake, zajedno s velikih zrcalom drvena okvira.

    Prije godinu dana dala je ugravirati svoje inicijane na glagoljici, iako ni sama nije znala zašto. To joj zrcalo apsolutno ništa nije značilo. Kad ga je dobila, godinu dana je visjelo na zidu prekriveno teškom smaragdnom prevlakom, čisto da ga ne mora svako toliko polirati.
    No, prošle godine, osjetila je veliku potrebu da zrcalu promijeni stanište. Zaključila je da bi se djevojkama svidio. I bila je u pravu.

    Svakoga dana je barem jedna od djevojaka u spavaonici provodila jedan djelić svog slobodnog vremena beljeći se, smiješeći, ali i uređujući pred njime.
    Chanell je bilo drago što je napokon pronašla funkciju svome zrcalu...

    Sada je to zrcalo tužno i osamljeno bivalo ispod njezina kreveta. Nitko više nije pitao za njega.
    Nakon strahovitog pretresa spavaonice i ponovnog renoviranja zrcalo se, kao i sve što je u spavaonici bilo, oštetilo.Chanell nije htjela trošiti vrijeme na prepravljanje suludog zracala je se nije njime koristila. Samo ga je nošalantno pospremila ispod kreveta, ne pitavši za dopuštenje.

    No sada, godinu dana kasnije, ležeći na krevetu i osjećajući kako nemir i umor izviru iz nje, nagne se preko kreveta i proviri glavom ispod. Najprije je zapuhne snažan val prašine i poče silovito kašljati, a onda razbisti vid i stane pogledom tražiti po svim stvarima koje su se dolje nalazile.

    Nije obraćala pažnju na mnoštvo knjiga koje je pohranila ispod; neke koje nikada nije ni pročitala, neke koje su bile u veoma raspadnutom stanju i za njih bi- samo zbog iznimne starosti- u bezjačkim antikvarijatima okrenula masne pare, časopisa koje je nadobudno dovukla iz bezjačkog svijeta na prvoj godini; također mnoštvo ni taknutih, pa onda velika platnena vreća prepuna starih izdanja Dnevnih proroka, jedna rastrgana vrečica prepuna čarapa, pa naposlijetku tanka, dugačka kartonska kutija. Jedino što ju je sada istinski zanimalo, bila je ta kutija.

    Zavuče ruku još dublje i vršcima prstiju zagrebe po površini. Osjeti zrnca prašine pod prstima.

    Naposlijetku se spusti s kreveta, legne na pod potrbuške i zavuče se glavom i ramenima ispod kreveta. Veoma se suzdržavala da ne kihne (alergična je na prašinu) i s obje ruke izvuće veoma dugačku kutiju. Lagani osmijeh zatitra na njezinu licu.

    Nakon dugo vremena ponovno ugleda svoj odraz u zrcalu.
    Sjedeći prekriženih nogu položi ga na stranicu kreveta. Vidjela je svoj kompletni odraz.

    Smiješila se sama sebi. Ispočetka se samo nasmiješila zbog nostalnije koja ju je uhvatila nakon što je ponovno ugledala svoje inicijale na njoj veoma dragom pismu, a sada se smiješila od uha do uha jer se ispočetka samo ..nasmiješila. Promatrala je svoj odraz od glave do pete.

    Dugačka, gusta, plava kosa padala joj je sve do laktova. Par pramenova veselo je lelujalao oko njena lica, ukrašavajući ga zajedno s velikim zelenim očima. Pune usne prekrivene roskastim sjajilom razvučene su u veseli osmijeh.

    Duboko uzdahne i ponovno se zagleda. Osoba koju je sada gledala odraslija je od one od prije godine dana. Poprsje se povećalo i razbujnilo, bokovi zaoblili, a nabacila je i par kila što joj je, teškom mukom priznaje, dobro pristajalo.

    Chanell je bila poprilično lijepa. No, tu ljepotu su kvarile mnoge neprospavane noći koje su produktirale laganim podočnjacima, a njene oči -za koje je prije nekoliko trenutaka pomislila ako su zaista posebne- zaiskre se i naglo promijene. Onaj sjaj koji je govorio da u njima ima još života nestane kao rukom odnešen. Kao da gleda u potpuno drugu osobu.

    To je pravi odraz koji je Chanell upravo gledala. Ono je bila samo iluzija koja ju je na trenutak zavarala.

    Trepne.

    Jedanput, dvaput, pa i treći put.

    Jedna malena biserna suza se stane nakupljati u desnom kutku njena oka. Na pravom je putu da zaplače, ali obuzda samu sebe. Ne želi dozvoliti sama sebi da zaplače. Sada to zaista nije potrebno.

    Najednom opazi nešto neobično, nešto čega do prije trenutak nije bilo. Skrene pogled u desni kut zrcala, ravno iza sebe.

    Trepne nekoliko puta da se ujveri da ne halucinira. Izbeči oči i od naprezanja osjeti laganu pulsirajuću bol u predjelu sljepoočnica. Par malenih iskrica smaragdno crvene boje joj zaokupe pažnju. Više nije vidjela zrcalo. Nije vidjela ni svoj odraz, ni svoje podočnjake, a na suze i plakanje je potpuno zaboravila. Nešto joj je opako odvuklo pažnju. Nešto ju je opako zaokupilo i hipnotiziralo.

    Protrne, što od straha, što od znatiželje. Zagleda se malo bolje i osjeti kako joj se kapci lagano počnu spuštati. Trenutak prije nego se potpuno opusti i zatori oči do kraja, strese se kao da ju je netko opržio strujom. Iskrice se pojačaju i počnu oblikovati dva malena kruga koja se postupno stanu povečavati tvoreći ..oči.

    Naglo se okrene i postavi na koljena. Ne ugleda ništa. .

    * * *

    Cijeli dan, Chanell je hodala po dvorcu u glavi imajući sliku onih neobičnih očiju. Polako ju je to sve počelo dovoditi do ludila, jer nikako nije mogla dokučiti gdje je to već vidjela. Naprezala je već ionako napregnuti mozak samo da se sjeti, ali ploda nije bilo. Onda digne ruke od svega. Ali joj to ne da mira. Pa se ponovno tome posveti.

    "Izmišljaš, Chanell. Ništo nisi ni vidjela.", prekorila je samu sebe skrećući u perivoj. Hladan vjetar se provlačio kroz svaki kutak, tjerajući učenike nazad u dvorac. Ali ne i Chanell. Nalet hladnog vjetra ju je zapuhnu čim je sjela na drvenu klupicu. Procvili jer joj je upravo pročistio sinuse. Protrese glavom da se malo smiri.

    Razmišljala je o Alexu. Nije ga vidjela već dva tjedna. Nije ni čula za njega. Pričalo se na njegovoj godini kako je bolestan i ne izlazi iz spavaonice. Pričalo se i da je u depresiji, iako nitko nije znao kakvoj. Sve su to bile samo priče u koje je Chanell odbijala povjerovati.

    Znala je da je s Alexom sve u redu. No, nešto joj je govorilo kako to nije istina, kako se vara. Odbijala je povjerovati.

    Sanjala je neobične snove. Sanjala je Alexa. Sanjala ga je svaku noć kako plače. Upotrno mu je htjela pomoći, dotaknuti ga, ali nešto ju je sputavalo u tome. Trudila se svaki put sve više, ali nije mogla. Veliki prozirni zid ju je dijelio od njega. Pružala je ruku prema njemu kao malo dijete prema majci, a on ju nije vidio. Nije podizao pogled s poda. Vikala je. Dozivala je njegovo ime, ali on ju nije čuo. Lupala je rukom po zidu, ali on to nije osjetio. Bio je biljka.

    Ti snovi su je izluđivali. Zna da je to sve samo zbog grižnje savijesti, samo što nikako nije mogla dokučiti zašto baš prema njemu.

    Nedostajao joj je Alex kao prijatelj. Nedostajao joj je njegov pogled, njegovi dodiri, njegovo prisustvo. Nedostajao joj je još jedan prijatalj kojeg je svojom krivicom izgubila.

    Podigne pogled prema nebu što se prostiralo iznad nje. Ljubičasti oblaci putovali su s jednog kraja na drugi. Sudarali su se sa suprotnim: teškim, masivnim, sivim.

    Pukotina na nebu je nastala. Zagrmilo je. Nebo se počelo otvarati. A ona ga nije mogla zatvoriti.

    Počelo je kišiti. Lagane kapi nevjerojatnom brzinom su padale na zemlju, tvoreći poseban ritam- pjesmu. Bila je to pjesma. I Chanell ju je razumjela.

    Vjetar se uzdigao još jače. Podigao je svo suho lišće što je popadalo sa stabala. Njena kosa se uzvijorila oko njena lica. Nije se trudila zaustaviti to, otkriti si vidik. Samo je sve pustila. I vidjela ponovno isto. Iskrice. Polako su tvorile smislenu cjelinu. Oči. Smaragdno crvene oči.

    Ponovno su je gledala, bez treptaja.

    Srce joj je zaplesalo u prsnom košu. Htjelo je poletjeti prema očima koje su joj se još uvijek smiješile. Htjela im se približiti, izbliza vidjeti...

    "Stani..", zasopće i hitro ustane pruživši rukom kao da će ih dotaknuti.









    Komentari |35| Print


    subota, 05.09.2009.
    26.

    Nisam zadovoljna. Mogu i bolje.

    Zagušljivo težak i neugodan zrak ispunio je Chanellina pluća. Udisala ga je na silu, kao da mora, a ne kao da joj je potreban. Pogledom je prelazila po svojim rukama što su beživotno bivale spuštene niz njeno tijelo. Uto podigne pogled i zagleda se u svoje oči. Nekada lijepe i bistro zelene, sada su ispunjene mržnjom i promijenama.

    Trepne.

    Jedna malena suza se spusti niz njeno goruće lice i padne ravno u umivaonik ispunjen krvlju. Chanell supusti pogled, čvrsto se primi rukama za trbuh i ponovno stane iskašljavati tamno crvenu tekućinu prošaranu bijelim tragovima.
    Zastenje i ispusti glasan uzvik boli.

    Blijeda prilika u zrcalu govorila joj je da joj treba vode.

    Voda.

    Voda...

    Chanell se mukom nagne nad umivaonik i odvrne slavinu iz koje poteće tanak mlaz vode. Nagne glavu i potegne jedan gutlja.

    "U pičku materinu!", procvili uspravljajući se i brišući usta rukom. Usta su joj utrnula i nije mogla progutati taj maleni, prokleti gutljaj vode.

    Ponovno zacvili i spusti se na koljena. Stajala je u tom položaju nekoliko trenutaka kada ju je obuzela slabost, kao da će se taj čas rastopiti ili pretvoriti u komad gume, a onda njenim žilama proteče snažan nalet adrenalina. Stisne ruke čvrsto u šake i kratko se nasmije.

    Samo je čekala ovaj trenutak. Samo je čekala ove minute kada je sve što vidi i poželi njeno i sve što naumi izvedivo. Usta joj otrnu, a vid se znatno razbisti. Vidjela je i raspoznalava svaku sitnicu ispred sebe pa tako i svoj izmučeni odraz u zrcalu. Prođe rukom kroz kosu ne bi li je bar malo ukrotila, a onda istu tu ruku podigne u razini očiju.

    Oko njenih prstiju bile su isprepletene plave vlasi njene kose. Stise ruku u šaku i osjeti gruboću tih vlasi. Panično otrese ruku i ponovno prođe kroz kosu, naposlijetku prebaci svoju lavlju grivu i stane je milovati, kao lice malog djeteta. Nakon nekoliko sekundi ponovno podigne ruku i ugleda isti prizor.

    Srce joj zakuca kao ludo.

    "Nemoguće.", procijedi kroza stisnute usnice. "Nemoguće."

    No nije to uzimala toliko u obzir. Adrenalin i blaga opuštenost što je osjećala su je zaoukpili. Samouvjereno se nasmiješi i stane popravljati odjeću, umivati lice usput ispirući umivaonik od krvi. Kad ustvrdi da izgleda sasvim normalno i da je spremna da izađe među svijet, pokupi vrećicu prepunu sitnih tableta i injekciju što je ležala na podu te sve to nemarno utrpa u torbu koja joj je visjela preko ramena. Baci posljednji pogled prema zrcalu i okrene se prema vratima. No, nešto joj odvuće pažnju. Kao da ju je nešto sililo da se okrene. Trnci se proširiše niz njeno tijelo, a lagani strah zaokupi njene misli.

    Duboko uzdahne i povuče kvaku našavši se na hodniku koji je bio prazan.

    Brzim korakom se zaputi u Gryffindorsku kulu. Svakih nekoliko sekundi se okretala zbog osjećaja kao da ju netko prati, no nakon nekog vremena taj je osjećaj izblijedio. Adrenalin što je svako toliko zakolao niz njene vene je prevladao.

    Namjeravala je doći do Gryffindorske kule i potražiti Alexa. Nije bila sigurna je li on tamo, no neki skriven osjećaj joj je govorio da neće pogriješiti ako ga tamo potraži. Malo se kolebala, no ipak pridružila osjećajima.

    * * *

    Nioren je stajala kraj prozora ruku skrštenih na prsima gledajući van. Oči je prikovala za neku slijepu točnu ili u prozoru ili dolje u perivoju ni ne primijećujući stvari oko sebe. Potpuno se isključila iz stvarnog svijeta i prešla u onaj drugi, samo njezin. Nije obraćala pažnju ulazi li, izlazi tko u spavaonicu.. bilo što. Samo je tako stajala.

    Kad je Chanell ušla u spavaonicu na prvi mah joj se učinilo kao da ispred prozora stoji jedna od onih porculanskih lutaka kojih se silno bojala kao djevojčica.

    "Jebote, Reni, što sam se uplašila.", procvili zatvorivši vrata, no Nioren se nije ni pomaknula. Chanell podigne obrve, otvori vrata i ponovno ih zatvori ovaj put malo jače, tako da se čuje tresak. No, Nioren nije ni ovaj put reagirala.

    "Čovječe, Reni, što ti je?", tiho prošaputa i laganim korakom, skoro pa na prstima, došeta do Nioren. Stojeći tako sekund-dva, zaokrenula se za jedan korak i našla ravno kraj Nioren, točno tako da joj može vidjeti svaku pojedinu pravilnost i nepravilnost njena lica.

    Na trenutak ju je splašeno gledala, a onda usta razvukla u širok osmijeh-od uha do uha. Ali Nioren ni tada nije reagirala, što je Chanell sad već jako plašilo.

    "Reni, jebote!!", napokon ju prmi za ruke i žestoko prodrma, na što se Nioren silovito zgrči i desnom šakom opali Chanell po sredini lica. Chanell reagira instinktivno i desnom šakom opali Nioren po lijevoj strani lica, da joj da znak da i ona može udarati, no nije mislila na to da će Nioren i na to uzvratiti i to još dvostruko jače. Chanell udari o prozor svom snagom, a u žaru padanja lijevom šakom udari o prozor ne misleći da je iza nje prozor. Prozor se zatrese i na mjestu gdje je do malo prije bivala Chanellina šaka nastane rupa, a krhotine stakla stanu padati u perivoj.

    Nioren skoči i brzo skloni Chanell s prozora. "A jesi ti isto mutava."

    Chanell namršti obrve i napući usnice.

    "Samo vraćam.", brzo uzvikne i gurne Nioren na prvi krevet koji joj se našao pod rukom. Nioren padne i stane se smijati, a njezina smeđa kosa se zavijori od siline pada.

    "Pičko.", izusti Nioren jedva glasnije od šapta.

    "Pizdo.", glasno uzvrati Chanell smiješkajući se. "Ajde, ajde.", te joj pruži ruku i stisne u snažan zagrljaj. "Samo sam te mislila probuditi iz transa koji te pošteno zaokupio."

    "Preplašila si me, glupačo. I ti bi tako raegirala."

    Chanell se nasmije pa odvoje se iz zagrljaja.

    "A što si tako zamišljeno promatrala dolje?", priupita naginjući se kroz prozor.
    "Zamislila sam se.", šaptom odgovori Nioren distancirano popravljajući kosu i skrećući pogled, samo da ne mora pogledati Chanell.

    Chanell se malo bolje zagleda kroz prozor. U perivoju je za jednom klupicom sjedila pogrbljena muška prilika. Na prvi mah, Chanell ni ne primijeti da je to Alex.

    "Je li to Alex dolje?"

    "Mhm-da.", odgovori Nioren sjedajući na krevet i popravljajući majicu.

    Chanell jedva primijetno klimne te sjedne kraj Reni obgrlivši ju jednom rukom. Htjela joj je nešto reći, ali nije sigurna da zna što. Činilo joj se da će svaka i najmanja riječ koju kaže biti suvišna i da ju nikako neće moći utješiti.

    "Ovaaj...", započne, ali ne i nastavi. Jednostavno nije mogla pronaći prave riječi. Nije mogla pronaći bilo kakve riječi.

    "Nell.", naglo progovori Nioren i okrene se prema njoj, a Chanell padne kamen sa srca. Poštedila ju je truda.

    "Okej je.", bile su suhe, bezvoljne riječi koje su proizašle iz Nioreninih usta. Lagano je ustala i ponovno se okrenula prozoru. Chanell ne odgovori. Zamislila se, ali ju je Nioren ponovno prekinula. "Nekako si optimistična danas."

    Chanell podigne pogled i namreška obrve. Odjednom joj je postalo pomalo vruće. "Možda.", distancirano odgovori nadajući se da Nioren nije ništa posumnjala. Da bi spriječila nastavak daljnje konverzacije u kojoj bi došlo do neželjenih priznanja, ustala je i bez riječi se zaputila prema vratima spavaonica. Najednom se sjetila da je zaboravila po što je došla. Alex.

    "Bježiš?", kratko odvrati Nioren okrenuta leđima prozoru.

    Chanell odmahne glavom, otvori vrata i nađe se pred stepenicama. Glasno uzdahne i spusti se u Društvenu koja je bila prepuna razdraganih sedmaša što su bili veoma zauzeti učenjem. Sjedili su u parovima i nestrpljivo ispitivali jedan drugoga. Chanell samo prošeta kroz Društvenu i izađe van. Nije znala kamo bi, samo je nekamo htjela ići.

    Nioren je posumljala, prošlo joj je kroz glavu. Nioren nije glupa. Primijetila je. Svi polako primijećuju. Još malo i svi će shvatiti. Istina će isplivati na vidjelo, a to je nešto što je Chanell jako plašilo. Nikada pretjerano nije o tome razmišljala i to uzimala u obzir. Uvijek je mislila sve riješavati u hodu, a sada kad se se počeli isplivavati znakovi da bi do tog moglo doći, uhvatila ju je panika.

    Hodala je nesigurnim hodom kroz hodnik. Školsko zvono zazvoni. Zadnji je sat. Svi sedmaši naglo pojure iz učionica u hodnik, koji je do trenutak bio potpuno prazan, ispuni se razdraganim učenicima koji su stali jurcati na sve strane; svatko svojim poslom.

    Chanell se suzdržano primakne zidu i nastavi svoj put hodajući priljubljena uza zid.

    Alex zna. Jasno joj je dao do znanja da zna, iako je ona u to pomalo sumnjala. Možda je to sve rekao samo da ju preplaši i da mu prizna kako je vidjela Nicolette. Ali odakle mu onda to da je vidio injekciju i sve one njene tablete?

    On zna. On sve zna!, pomisli Chanell.

    Ne zna., javi se onaj malo pakosniji glas u Chanellinoj glavi. Ne zna ništa. I sama kažeš da je to sve rekao samo da bi te namamio da sve priznaš o Nicolette. Znaš da ništa ne zna.

    Chanell klimne glavom, a onda potegne korak. Strašno joj se žurilo nekamo.Samo da se makne odavde. Samo da se makne s kliskog terena. Htjela se nekome pojeviti.

    Ali nije imala kome.

    Chanell je bila sama.

    B.B. ju je napustila... Nessa je nestala.. Nicolette je mrtva. May, Nioren, Ema, Alex.. Nisu dolazili u obzir.

    Chanell je bila potpuno sama i sad je to shvaćala. Samoća ju je obavijala sa svih strana, gušila iz sekunde u sekundu, a ona to sve do ovog trenutka nije shvaćala. Nije ni mislila da će ikada doći do ovog trenutka- kada treba utjehu i prijatelja.

    Poželjela je nekome otrčati u zagrljaj, ispkalati se i izjadati, ali nije bilo nikoga. Samo ona sama prepuštena sebi.

    "Sama...", stala je ponavljati riječi bez daha kad je utrčala u perivoj gdje se polako počeo spuštati onaj prvi mračak. Sa strane Crnog jezera sunce je još uvijek veselo sjalo ni ne sumnjajući da će ga kroz nekoliko trenutaka progutati tama i mrak.

    Pokušavala je doći do daha, udahnuti kako treba, skinuti kamen sa srca.. no nije znala kako. Bila je potpuno zaslijepljena.

    Tada shvati da nikada nije imala prijatelja.

    Glasno zajeca sjedajući na prvu klupu. Mračak se sad već dobrano spustio nad perivoj i jedva da je mogla vidjeti prst pred nosom, no to joj je u neku ruku godilo.

    Osjeti kako ju samoća poče gušiti i glasno joj zavijati na uho.

    Obgli se rukama pogledavši u mjesečinu što se lijepo ljuljuškala na nebu... bez brige i pameti.








    Komentari |22| Print


    << Arhiva >>